Begija Smajić: “Sam naziv “Svetosavska nagrada” diskriminirajući je prema nesrpskom narodu”
Narodna skupština Republike Srpske (NSRS), entiteta u Bosni i Hercegovini, nastavljena je danas raspravom o prijedlogu zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju. Ni ova sjednica entitetske skupštine nije prošla bez skandaloznih poteza srpskih političara, te je u navedenom prijedlogu zakona predloženo da nastavnici koji budu ostvarili izuzetno dobre rezultate u radu dobiju nagradu, koju su oni koji su zakon uređivali nazvali “Svetosavska nagrada”.
Poslanici poslaničke grupe “Zajedno za BiH” u NSRS uputili su dva amandmana u kojima traže da se u prijedlogu zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju Član 125. Stav (9) predloženog Zakona briše, kao i Član 140.
”Sam naziv ‘Svetosavska nagrada’ diskriminirajući je prema nesrpskom narodu, odnosno bošnjačkom narodu, imajući u vidu same stavove i poglede ovog srpskog prosvjetitelja prema drugim narodima, islamu i muslimanima, navodi se u amandmanu”, rekla je Begija Smajić, zastupnica Stranke za Bosnu i Hercegovinu u NSRS, dodavši:
”Ovako značajna nagrada predviđena za izvanredne rezultate u nastavi, nastavnom procesu i vrednovanju, postignuća i uspjehe ne može biti nagrada koja u svom nazivu preferira srpskog prosvjetitelja u odnosu na druge narode što je u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom RS-a kao i Ustavnim amandmanima konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda i građana u BiH i RS-a. Bošnjaci se ne mogu identifikovati sa nazivom i formom ‘Svetosavska nagrada’ koja je predviđena za navedene rezultate u predmetnom zakonu ‘Nagrada za najboljeg nastavnika-profesora’ bi bio općeprihvatljiv naziv za zasluge prosvjetnih radnika, koji kao i učenici, pripadaju različitim nacionalnostima i konfesijama.”
Napominje i da prema odlukama Ustavnog suda Republike Srpske ( UV – 4/07) prilikom odabira simbola, pa makar se radilo i o nazivima isti moraju biti takvi da su ili neutralni ili da odražavaju interes sva tri konstitutivna naroda.
”Imajući u vidu historijske okolnosti, tradiciju, kulturno naslijeđe očigledno je da je naziv ‘Svetosavska nagrada’ odraz historije samo srpskog naroda te iz tog razloga predloženo je da se navedeni član briše”, poručila je Smajić.
Kada je riječ o amandmanu 1 obrazložila je da se Članom 125. stav 9 Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju kakav je trenutno predložen eksplicitno zabranjuje da ugovor na određeno vrijeme zaključen između poslodavca i radnika “preraste” u ugovor na neodređeno vrijeme.
Za Zakon o radu RS-a kao lex generalis zakon koji uređuje ravnopravne odnose je nebitno da li je nastavnik verifikovan ili ne, jer u radni odnos stupa kao radnik, odnosno kao jedna strana potpisnica ugovora o radu, a što je uređeno članom 32 stav 1 Zakona o radu RS-a.
Zakon o radu RS-a član 39 stav (2) propisuje da ”poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1 ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca” te dalje u stavu (5) propisuje ”ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme”.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može „prerasti“ u ugovor o radu na neodređeno vrijeme samo ukoliko ispunjava izuzetke propisane stavom (4) navedenog člana zakona o radu, te ukoliko je prekid između dva ugovora o radu na određeno vrijeme duži od 30 dana u skladu sa stavom (3) navedenog člana. Međutim, niti jednom drugom odredbom Zakona o radu nije propisano da zakonodavac može isključiti primjenu člana 39. Zakona o radu RS, niti drugačije urediti zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme, naglasila je Smajić.
Radni odnos na određeno vrijeme može se zaključiti samo, a kako je i određeno članom 39 stav (1) Zakona o radu RS, ukoliko je njegovo trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima i to rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanje unaprijed određenog događaja i izuzecima predviđenim stavom (4) istog člana, navela je Smajić.
”Samo iz tih razloga se može zaključiti ugovor o radu na određeno, a ne ukoliko neki drugi zakon propiše drugačije, kao što je to slučaj sa spornom odredbom Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. Zakon o radu RS-a to potkrepljuje odredbom člana 33. stav (2) koji glasi ‘Ugovor o radu u kome nije naznačeno vrijeme trajanja ili osnov za zaključenje ugovora na određeno vrijeme iz člana 39 stav 1. i 4. smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme’. Prema tome osnov za nezaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme ne može biti zakonska odredba nekog drugog zakona ukoliko radnik ispunjava uslove da poslodavac s njim zaključi ugovor o radu na neodređeno prema Zakonu o radu. Konkretno, ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen između škole (poslodavca, op.a.) i nastavnika (radnika, op.a.) može prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu Zakona o radu RS-a ukoliko određeno vrijeme nije opravdano rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja, zaključen na duže od 24 mjeseca, ukoliko je zaključeno više ugovora o radu na određeno vrijeme, a njihovo vrijeme trajanja prelazi 24 mjeseca te prekidi između dva zaključena ugovora o radu na određeno vrijeme su kraći od 30 dana ili ako je zaključen na kraće od 24 mjeseca pod uslovom da je radnik ostao da radi najmanje pet dana po isteku vremena na koje je ugovor zaključen. Shodno svemu navedenom predlažemo da se navedeni stav briše”, rekla je Smajić.
