STAV: Vaša doktorska teza tematizira školstvo u Bosni i Hercegovini od 1918. do 1929. godine. U kontekstu saznanja o školskom sistemu u tom periodu, možete li napraviti paralelu s današnjim stanjem školstva u nezavisnoj Bosni i Hercegovini? Koliko smo ustvari napredovali od tog perioda?

SELIMOVIĆ: U periodu između dva svjetska rata, za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslavije, u Bosni i Hercegovini su postojale državne i konfesionalne osnovne i srednje škole. U tome periodu u Bosni i Hercegovini nije bilo univerziteta. U Kraljevini su postojala tri univerziteta: u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. U Vidovdanskom ustavu je definirano da je zadaća školstva, osim moralnog vaspitanja, “razvijati državljansku svest u duhu narodnog jedinstva i verske trpeljivosti”. Osim toga, kroz obrazovni proces gradila se i odanost prema dinastiji Karađorđevića. Bosna i Hercegovina je zaostajala za ostalim dijelovima prve jugoslavenske države.
Mreža osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini nije se bitnije mijenjala u odnosu na austrougarski period. Škole su uglavnom otvarane u privredno razvijenijim krajevima u kojima ih je i bilo najviše. U nastavnim planovima i programima izvršene su korekture u grupi nacionalnih predmeta (historija, geografija, srpski ili hrvatski jezik) tako što je akcenat stavljen na historiju i geografiju Srba, Hrvata i Slovenaca, a za školsku lektiru propisana su djela iz srpske, hrvatske ili slovenačke književnosti. Napredak je u Bosni i Hercegovini ostvaren, posebno u periodu od 1945. do 1991. godine, kada je osim osnovnih i srednjih škola došlo do osnivanja univerziteta u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli.
Danas u Bosni i Hercegovini rade mnogobrojne osnovne i srednje škole te univerziteti. Društvo je demokratizirano. Na mnogim fakultetima postoje, između ostalog, odsjeci za bosanski jezik i historiju, filozofiju, sociologiju itd. Nažalost, u mnogim osnovnim i srednjim školama negira se bosanski jezik i imenuje nepostojećim “bošnjačkim jezikom'”, postoje dvije škole pod jednim krovom itd. Neke škole radi po nastavnim planovima i programima susjednih država, dok se na samo jednom dijelu države radi po bosanskohercegovačkim nastavnim planovima i programima.
Školstvo je, bez obzira na mnoge probleme, modernizirano. Međutim, školstvo i obrazovanje u Evropi i svijetu brzo napreduje, što zahtijeva ozbiljne napore države kako bi i Bosna i Hercegovina pratila taj napredak.

STAV: Tokom izuzetno plodonosnog rada bavili ste se Tuzlom, Brčkom, Bratuncem i ostalim mjestima na sjeveroistoku naše zemlje. Koji su Vaši zaključci do kojih ste došli o značaju navedenog područja?

SELIMOVIĆ: Sjeveroistočna Bosna je izuzetno važna regija. I strateški i ekonomski. U njoj su mnogi ekonomski resursi. Do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u toj regiji je živjelo 412.729 stanovnika, od čega 223.955 (54,26 posto) Bošnjaka, 170.402 (41.29 posto) Srba, 1.312 (0,32 posto) Hrvata, 8.451 (2,05 posto) Jugoslaven i 8.960 (2.17 posto) Ostalih. Upravo je ova regija bila prva na udaru agresorskih snaga. Tu su počinjeni i prvi ratni zločini nad Bošnjacima. U općini Bratunac je u ukupnom stanovništvu 1991. godine 64,06 posto Bošnjaka, dok je njihov broj u ukupnom stanovništvu Bratunca 2013. godine svega 9,29 posto. Promjena etničke strukture stanovništva ove regije bio je stalni cilj agresora. To se moglo postići ratnim zločinima uključujući i najteži oblik ratnog zločina – genocid. Ja se upravo bavim ovim istraživačkim pitanjem već nekoliko godina.

STAV: Navršilo se trideset godina od nezavisnosti Bosne i Hercegovine. S ove distance čini se da, uprkos svemu, Bosna i Hercegovina jeste moderna evropska država koja teži ulasku u NATO i Evropsku uniju. Historijske činjenice su na strani Bosne i Hercegovine, šta je potrebno da učinimo kako bi međunarodna zajednica shvatila važnost opstanka države?

SELIMOVIĆ: Bosna i Hercegovina je multietnička država. Ona ima tradiciju zajedničkog življenja još od srednjeg vijeka. Bosna i Hercegovina je Evropa u malom. Nažalost, ona je i meta svojih susjeda. Naši susjedi ne žele stabilnu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu. I u Evropi postoje tzv. populističke snage koje koče napredak Bosne i Hercegovine. Antibosanske snage koriste i promijenjene međunarodne okolnosti za ostvarivanje svojih ciljeva. Probosanskohercegovačke snage, kojih je, vjerujem, više, moraju jačati institucije države, kako bi uspješno odgovorili na sve izazove. Mora se jačati demokratija, koja je, nažalost, nedovoljno razvijena. Osim toga, mora se jačati svijest građana o važnosti Države. Tu značajnu ulogu imaju i mediji, obrazovanje i druge strukture društva. I, naravno, međunarodna zajednica, koja ima ogromnu odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini. NATO i Evropska unija nemaju alternativu.

STAV: Prvi mart jeste jedan od najvažnijih nacionalnih praznika. Koliko je bitno prenositi na mlade činjenice vezane za dane u kojima je Bosna i Hercegovina postala nezavisna?
SELIMOVIĆ: Da. Prvi mart je jedan od najvažnijih datuma u višestoljetnoj historiji Bosne i Hercegovine. Na referendum za nezavisnost je izašlo 64,31 posto građana Bosne i Hercegovine ili gotovo dvije trećine, što se često zanemaruje. Ove činjenice su jako važne i treba ih prenositi na mlade, i to kroz obrazovni sistem, putem medija, civilnog društva itd. Jer, ko ne poznaje svoju prošlost, stranac je u vlastitoj zemlji.

STAV: Nalazimo se u najvećoj poslijeratnoj političkoj krizi. U proteklih trideset godina Karadžić 1991, te Jelavić 2001. godine povlačili su poteze koje danas nastoje kopirati Dodik i Čović. Da li nam se historija ponavlja?
SELIMOVIĆ: Ovdje se radi o kontinuitetu politike naših susjeda prema Bosni i Hercegovini. Samo onima koji ne poznaju profesionalnu historiju nije jasno šta se dešava. Ideje o podjeli Bosne i Hercegovine postoje još od 19. stoljeća. Još od tog vremena se negira Bosna i Hercegovina i prikazuje kao nemoguća zemlja, neuređena zemlja. To je ustvari povod da se naši susjedi miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine pod izgovorom da žele zaštititi “svoju etničku zajednicu'”. I danas je tako. Međutim, to ne treba da obeshrabri probosanskohercegovačke snage. Na kraju uvijek pobjeđuje Bosna i Hercegovina.

STAV: Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli pozicioniran je među najozbiljnijim mjestima za izučavanje ove nauke u Bosni i Hercegovini. U prethodnom periodu kao Odsjek učinili ste značajne napore na takozvanoj modernizaciji nastavnog procesa. O čemu je tačno riječ?
SELIMOVIĆ: Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli prati ono što se radi u našem okruženju. Permanentno radimo na usavršavanju nastavnih planova i programa. Nastava se odvija na prvom, drugom i trećem ciklusu studija. Nastojimo da studentima damo što kvalitetnije obrazovanje. Osim svjetske historije, studenti slušaju predmete iz historije Bosne i Hercegovine, a između ostalih, slušaju i predmete Historija genocida, Kulturno-historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine itd. Odsjek organizira i naučne konferencije, tribine, panel-diskusije i dr., koje su izuzetno dobro posjećene. Osim toga, štampaju se knjige, časopisi, zbornici radova.

STAV: Da li budući istraživači imaju teži zadatak u odnosu na svoje starije kolege u kontekstu prezentiranja činjenične historije budućim naraštajima ili je odgovornost na historičaru uvijek ista?

SELIMOVIĆ: Najteže je biti historičar. Odgovornost je uvijek ista. Čujemo često kako političari koriste frazu “ostavimo to historičarima”. Danas je historija pred velikim izazovom. Činjenicama se manipuliše. Historija se falsificira. Prisutna je pristranost. Vrlo je zastupljena “ideologizirana” historija. Odgovor na takve pojave mora biti profesionalna historija i profesionalni historičari. Vidim da u Bosni i Hercegovini ima značajan broj mladih, profesionalnih historičara, ali i naučnika iz drugih oblasti. Vjerujem u mlade istraživače.

Izvor: Stav.ba